Traži grešku!

Otkako je počeo zadnji dan njegovog života, Rista je odlučio donijeti najradikalnije odluke. Bilo je krajnje vrijeme da počne činiti stvari koje nikada ranije nije. Cio dan se opterećivao razmišljanjima o tome šta nikada nije činio, a imao je izrazitu želju. Tako se prisjetio da je oduvijek želio unajmiti prodavačicu ljubavi, te s njom snimiti film za odrasle. Vrijeme mu je prolazilo u planiranju scena i uloga koje su trebali odglumiti on i iznajmljena mu dama.
Pred samo veče Rista odluči izaći iz kuće i potražiti damu na nekoj od raskrsnica. No, tek što je sjeo za volan pod točkovima njegovog automobila se otvori zemlja i proguta Ristu sa sve automobilom u kojem se nalazio. I ništa ne ostade da posvjedoči o njemu.

Scena 7
Okupljeni sjede za improviziranim stolom kraj drveta. Pod krošnjom drveta leži povrijeđena dona Elvira.
DON FERNANDO: Ništa ne zbližava ljude više od nesreće.
HERONIMO: Nažalost pa je tako.
HOZEFA: Ali makar znamo da je u nama ostalo makar malo ljudskosti i dobrote.
DONA ELVIRA: Trebamo biti zahvalni svevišnjem što smo živi i što smo na okupu, okruženi dobrotom, pa makar zadnju koricu hljeba dijelili, ne trebamo se srditi ni zbog čega.
DON PEDRO: Dijete drago ne napreži se.
HOZEFA: Dajte, previću vam rane. Samo mirno lezite i ne brinite se ništa.
Hozefa previja donu Elviru, ostali doručkuju.

Scena 8
Hozefa i Heronimo šetaju narovom šumom, držeći se za ruke.
HOZEFA: Prilike su se promijenile, da li si primjetio?
HERONIMO: Drago mi je da si isto vidjela. Znaš... Razmišljao sam o tome da se možda nikako ne ukrcavamo za Evropu.
HOZEFA: Oh, tako volim što razmišljamona jednak način.
HERONIMO: I pašću vicekralju pred noge ako treba, izmoliću oprost za nas.
HOZEFA: Ali možda bi bilo bolje da ipak odemo do Konsepsiona, odakle ćemo se pismenim putem obratiti mome ocu i vicekralju, tako da ako nešto slučajno pođe po zlu, za svaki slučaj budemo blizu luke.
HERONIMO: Moram odati priznanje tvojim mjerama predostrožnosti ljubo moja jedina.
HOZEFA: Samo se brinem za nas i našega sina, baš kao što i ti brineš za našu sreću.
HERONIMO: A sada bi se mogli vratiti našem društvu i Filipu. Ne misliš li tako.
HOZEFA: Možemo dragi, sada kada znamo da nas ništa neće rastaviti i da nas čeka samo vedra budućnost.

Scena 9
Hozefa i Heronimo su u društvu don Fernanda i njegove porodice.
DON FERNANDO: Čuo sam da je zemljotres poštedio dominikansku crkvu, i to da će starješina manastira lično služiti svečanu službu, kako bi molio boga da otkloni nesreće koje bi još mogle da nas zadese.
DONA ELIZABETA: Narod već hita u grad.
HERONIMO: Da li bi trebali i mi poći?
HOZEFA: Oh, da, htjela bih se zahvaliti bogu na pruženoj šansi i tome što nas je opet spojio unatoč svim nedaćama.
DONA ELIZABETA: Oprostite, ali moram vas podsjetiti sve na nesreću koja se jučer dogodila u crkvi. Niko nam ne garantuje da se takve stvari neće ponavljati. Možda bi trebali sačekati da opasnost sasvim prođe, pa tek onda, s mnogo više vedrine i spokojstva užvati u onome što imate. (pogleda u Hozefu)
HOZEFA: (ustaje i počinje govoriti s oduševljenjem) Ja imam potrebu da spustim glavu u prašinu pred tvorcem, jer se nikada nisam osjećala življe nego sada, kada on pokazuje svoju neobjašnjivu i uzvišenu moć.
DONA ELVIRA: Dijelim mišljenje s tobom u potpunosti. Na službu treba ići, a ti Fernando predvodi društvo. (pogleda u Elizabetu) Elizabeta, šta je s tobom?
DONA ELIZABETA: Ne znam, ali me neka nesretna slutnja mori.
DONA ELVIRA: Onda ostani uz mene i našega oca, jer nas dvoje nismo u stanju ići na službu.
HOZEFA: Onda ćete biti dobri, dona Elizabeta, da uzmete ovo slatko dijetence koje se, kao što vidite, opet našlo kod mene.
DONA ELIZABETA: Vrlo rado.
Dona Elizabeta pruža ruke ka djetetu, ali ono počinnje plakati.
HOZEFA: U redu je, povešću ga onda sa sobom. (ljubi dijete, a ono se utišava)
DON FERNANDO: Izvolite pod ruku Hozefa.
Hozefa mu prilazi i hvata ga ispod ruke. Svi polaze.
DONA ELIZABETA: (vičući) Dooon Fernandoooo!
DON FERNANDO: (zaustavlja se i okreće) Šta želiš Elizabeta, da li si se predomislila?
DONA ELIZABETA: Ne, ali... (približava se uhu don Fernanda). Plaši me tu što vodite bludnicu sa sobom, dobro znate šta je učinila. Još i njeno kopile će biti na svetom mjestu. Imam loš predosjećaj vezan za sve ovo.
DON FERNANDO: Pa? Kakva nesreća može proisteći iz toga što idemo na molitvu. Ionako je sve ostalo zakopano pod zemljotresom, pa i grijesi. Bog nam je svima dao novu priliku.
DONA ELIZABETA: Elvira se brine za vas.
DON FERNANDO: Sve je u redu, i reci Elviri da može biti spokojna, a mi sada polazimo, kao što je i bio plan.
Odlaze.

Scena 10
Dominikanska crkva puna naroda. Orgulje se stišavaju i kanonik počinje s govorom.
KANONIK: (uzdignutih ruku prema nebu) Hvaljen neka je svevišnji i slava neka je na njegova sina. Drago mi je da u ovom dijelu svijeta, pogođenom užasom ima još ljudi sposobnih da kleknu pred bogom. Ovo što nam se desilo na sami mig svevišnjeg ne može biti užasnije ni od strašnoga suda. Ali jučerašnji zemljotres je samo preteča onoga što nas tek čeka. Svi dobro znamo za nemoral koji je vladao gradom. Nedjela kakva Sodoma i Gomora nisu poznavale bog kažnjava zemljotresom. I samo je na strpljenju svevišnjega to što cio grad nije sravnjen sa zemljom. Jer svi dobro znamo za grijeh počinjen u vrtu karmelitskog manastira. I neka duše takvih griješnika završe kod vladara pakla.
GLAS IZ MASE: Imaju ti bezbožnici i imena.
DRUGI GLAS: Odmaknite se, građani Santijaga, ovdje stoje ti bezbožni ljudi!
TREĆI GLAS: Gdje?
DRUGI GLAS: Evo, upravo ovdje.
Masa pravi krug oko Heronima i Hozefe, neko je povuče jako za kosu.
DON FERNANDO: Jeste li poludjeli?! Ja sam don Fernando Ormez, sin upravnika grada, koga svi poznajete.
MAJSTOR PEDRILJO: Don Fernando Ormez? (Hozefi) Ko je otac ovog djeteta?
HOZEFA: (prestrašeno) Ovo nije moje dijete, majstor Pedriljo, kao što vi mislite. I ovaj mladi gospodin je don Fernando Ormez, sin upravnika grada, kojeg svi poznajete.
MAJSTOR PEDRILJO: Ko od vas građani poznaje ovog mladog čovjeka? Ko poznaje Heronima Rugeru neka pristupi.
Mali Huan, zamotan u plavi povo,j se iz Hozefinih ruku naginje prema don Fernandu.
GLAS IZ MASE: On je otac! To je Heronimo Rugera! To su ti bogohulni ljudi!
SVI IZ RULJE: Kamenujte ih! Kamenujte ih!
Par ljudi hvata don Fernanda.
HERONIMO: Stanite neljudi! Ako tražite Heronima Rugeru, ovdje je on! Pustite tog čovjeka koji je nevin!
Don Alonzo prilazi don Fernandu.
DON ALONZO: Don Fernando, šta vam se to dogodilo?
Don Fernando se oslobađa rulje.
DON FERNANDO: Eto don Alonzo, vidite samo nitkove i ubice! Stradao bih da se ovaj pošteni čovjek, da bi umirio razbješnjelu gomilu, nije izdao za Heronima Rugeru. Uhapsite ga, ako hoćete da budete tako dobri, isto tako i ovu mladu gospođu, jer će onda oboje biti u bezbjednosti, a uhapsite i ovog nitkova ovdje (ščepa majstora Pedrilja) koji je napravio svu ovu uzbunu.
MAJSTOR PEDRILJO: Don Alonzo Onoreha, obraćam se vašoj savjesti. Je li ova djevojka Hozefa Asteron?
GLASOVI IZ MASE: Ona je to! Ona je to! Ubijte je!
Hozefa daje Filipa i Huana (zamotanog u bijeli povoj) don Fernandu.
HOZEFA: Idite don Fernando, spasite svoja dva djeteta, a nas prepustite našoj sudobini!
DON FERNANDO: (uzimajući djecu) Draže mi je i stradati, nego dozvoliti da se dogodi nešto nekome iz mog društva. (uzima mač od don Alonza) Hozefa, uhvati me ispod ruke. Pođite za mnom!
Izlaze iz crkve. Narod ide za njima.
GLAS IZ MASE: Ovo je Heronimo Rugera, građani, jer ja sam njegov otac!
Majstor Pedriljo udara Heronima batinom, te on pada na zemlju pred Hozefine noge.
HOZEFA: Hriste i Marijo! (majstoru Pedrilju) Čudovište!
MAJSTOR PEDRILJO: Manastirska kurvo! Dolazi ovamo da te ubijemo i odužimo se bogu na tome što smo živi.
Don Fernando maše mačem, savladavajući rulju koja je krenula na njih.
HOZEFA: Ostajte zbogom don Fernando i vi, djeco! (Okreće se prema narodu) Evo ubijte me, krvožderni tigrovi!
Hozefa se svojevoljno baca među okupljeni narod, don Pedriljo je ubija jednim udarcem batine.
MAJSTOR PEDRILJO: Pošaljite i kopile za njom u pakao!
Don Fernando držeći u jednoj ruci mač, a u drugoj djecu, ubija nametnike koji ga pokušavaju napasti, te ranjava mastora Pedrilja.
MAJSTOR PEDRILJO: Poslaću kopilana u pakao, kako sam i obećao.
Otima malog Huana iz ruku don Fernanda, te ga kovitla u zraku i razbija mu glavu o crkveni stub. Don Fernando diže pogled ka nebu i s malim Filipom se udaljava sa scene.

Kraj!

Lica:
Heronimo Rugera - mladi učitelj
Hozefa Asteron - Heronimova učenica i ljuba
Filip – Sin Hozefe i Heronima
Don Fernando Ormez – sin upravnika grada
Dona Elvira – supruga Don Fernanda
Huan – Sin don Feranda i dona Elvire
Dona Elizabeta – sestra done Elvire
Don Pedro – otac Elvire i Elizabete
Majstor Pedriljo - obućar
Don Alonzo Onoreha – pomorski kapetan i prijatelj don Fernanda
Opatica u manastiru, Narod na gubilištu, Kanonik, glasovi naroda sakupljenog na gubilištu i u crkvi.

Scena 1
Manastirski vrt. Hozefa i Heronimo sjede zagrljeni pod krošnjom drveta koje obasjava mjesečina.
HOZEFA: Oh, Heronimo, konačno smo zajedno. Htjela bih da ova noć nikada ne prođe.
HERONIMO: Polako ljubavi moja. Doći će dan kada ćemo se moći prestati skrivati i niko nam neće moći uskratiti pravo na ljubav i sreću, ni tvoj otac, ni svi manastiri ovoga svijeta.
HOZEFA: Sigrno će nam svevišnji pomoći da konačno budemo srećni. Jer naša ljubav nije grijeh. Obuzeti smo najčistijim i najljepšim osjećajima, ali nailazimo na osude. Zašto su samo tako nerazumni, zašto nam ne dozvoljavaju da se volimo...
Heronimo je grli. Par trenutaka se ljube u tišini.
HOZEFA: Sigurno ćemo iznaći neki način, ako treba pobjeći ću iz manastira, otići ćemo daleko, bilo gdje, na mjesto u kojem nas niko neće poznavati, niti osuđivati.
HERONIMO: Na kojem ćemo biti potpuno slobodni, a do tada ćemo pretrpiti nedaće koje su nas snašle. Ovo je samo jedan usputan test naše ljubavi, ali mi ćemo dokazati da smo jači od toga i da smo u stanju prebroditi sve na putu do konačne sreće.
HOZEFA: Ah, Heronimo. Tako te volim.
Strastveno ga grli, te se povlače u neosvjetljeni dio scene. Par trenutaka se čuju samo njihovi uzdasi.

Scena 2
Tamnička soba. Hozefa leži na krevetu čuvajći se za stomak i bono uzdišući. U tom trenu u tamnicu ulazi opatica.
OPATICA: Drago dijete, nisam mogla ništa učiniti. Nadbiskup je nepopustljiv, sva preklinjanja tvoje porodice, a ni moja nisu ga uspjela dotaći.
HOZEFA: Znači gotovo je.
OPATICA: Jedino smo uspjeli izmoliti to da ne budeš spaljena poput kakve vještice.
HOZEFA: Nego, objesiće me.
OPATICA: Presuda će se izvršiti odsijecanjem glave.
HOZEFA: Vjerovatno se cijeli Santijago naslađuje mojom mukom. Zloba je jedino što vlada ovim gradom. Istrgnuli su mi dijete iz naručja, da ga nisam uspjela ni podojiti, i bacili u ovu tamnicu poput kakva golema grešnika ili lopova, ubice. Čak i oni znaju proći nekažnjeno, a moj jedini grijeh je bio ljubav.
OPATICA: U manastirskom vrtu, dijete drago. Pokaj se, neka ti duša ostane spasena, ako tijelo ne može biti.
HOZEFA: Kada me Bog nije htio ranije spasiti, ne treba ni sada. A Heronimo, šta je s njim?
OPATICA: I on je u tamnici. Čeka na konačnu presudu.
HOZEFA: (pada na krevet te kroz suze jedva govori) Oh, Heronimo. Krvnici nas osudiše samo zato što smo se voljeli. Oprosti mi ljubavi moja. Smrt će postati moje spasenje.
Opatica prilazi krevetu, miluje Hozefu po glavi.

Scena 3
Hozefa stoji na gubilištu uzdignute glave, gledajući u razjarenu rulju koja se okupila. Iza njenih leđa se nalazi crkveni toranj na kojem glasno zvone zvona, najavljujući pogubljenje.
NEKO IZ MASE: Ubijte bludnicu!
MASA: Ubijte.
HOZEFA: (za sebe) Bludnica sam jer sam voljela. Ljubav me dovela na mjesto moga okončanja. (gleda u daljinu) Tamo negdje u tamnici je moj dragi Heronimo. Oprosti mi ljubavi moja. Čekaću te u vječnosti. Ali tješi me to što će dar naše ljubavi biti na sigurnom, opatica mi je obećala da će se brinuti o njemu i čuvati ga na sigurnom.Felipe će svjedočiti o onome što smo imali.
NEKO IZ MASE: Smaći bludnicu! Dosta je širila grijeh na ovom svijetu.
MASA: Smaknite je!
HOZEFA: Zbogom okrutni, nerazumni svijete.
Najednom tlo počinje podrhtavati. Narod počne bježati na sve strane.
HOZEFA: Zemljotres. Izgleda da nas je Bog ipak vidio. Heronimo, Felipe, moram vas pronaći.
Nestaje u masi razbježalog naroda.
Scena 4
Srušeni manastir.Pozornica je u obavijena dimom. Naokolo se nalaze leševi svećenika i opatica. Hozefa traži sina.
HOZEFA: Filipe, nadam se da si dobro, sigurno si dobro.
Ugleda opaticu koja se brinula o djetetu.
HOZEFA: Oh, Felipe, dobro si. Hvala vam, hvala vam!
OPATICA: Sam Bog nas je spasio od stradavanja.
HOZEFA: Spasio je i mene. U svom ovom užasu smo opet zajedno. (privija dijete uz sebe) Dobili smo drugu šansu, anđele moj.
Manastir se počinje obrušavati, te ubija opaticu. Hozefa izlazi na ulicu i primjećuje srušene zidine tamnice u kojoj je Heronimo boravio.
HOZEFA: Ljubavi moja, nadam se da si se spasio i da ću te pronaći. Konačno ćemo biti na okupu, cijela porodica. I niko nam neće uskratiti da budemo srećni, sve dok nas smrt ne rastavi.
Udaljava se prema gradskoj kapiji.

Scena 5
Hozefa s Filipom u naručju stoji u dolini okruženoj borovima.U daljini se vidi porušeni grad.
HOZEFA: (gledajući prema gradu) Pobjegli smo iz onog užasa. Sada samo ne smijemo gubiti nadu u to da ćemo pronaći oca tvoga i ljubav moju. Ah, Heronimo, nadam se da si živ, jako vjerujem u to.
Iz daljine im prilazi muška prilika.
HOZEFA: (zaprepašteno) Ovo ne može biti. Herooonimoo!
HERONIMO: O, sveta majko božja! Hozefaaaa!
Heronimo im pritrčava, grleći i Hozefu i dijete.
HOZEFA: Spasio si se ljubavi moja. Bog je uslišio moje molitve. Živi smo i na okupu smo.
HERONIMO: Zidine tamnice su se obrušile, i uspio sam pobjeći... Tražio sam te po ruševinama, ali su mi prolaznici rekli da je tvoje smaknuće bilo obavljeno.
HOZEFA: Zlobnici, šta bi drugo, ali sada smo tu. Pronađimo neko skrovito mjesto na kojem ćemo provesti noć.
HERONIMO: To je odlična zamisao, ne smijemo dopustiti da nas iko vidi.
HOZEFA: Ljudi neće razumjeti našu sreću pored sveg ovog užasa i stradavanja.
HERONIMO: (sjeda ispod jednog nara) Ovdje je dobro, tu ćemo dočekati jutro i razgovarati o tome šta nam je činiti dalje.
HOZEFA: Najbolje je da odemo, čim ovi zemljotresi stanu, jer toliko je bijede i užasa snašlo svijet da bi se mi ponovno pronašli i bili srećni. Najbolje je da odemo u Konsepsion, tu imam jako dobru prijateljicu koja će nam sigurno pomoći.
HERONIMO: A onda se možemo ukrcati na brod za Španiju, i zaputiti kod moje porodice po majci. Tu ćemo moći bezbrižno živjeti, bez ikakvih osuda.
HOZEFA: Samo da sve ovo prođe.
S Filipom u naručju sjeda Heronimu na krilo. On ih zagrli i poljubi sina.

Scena 6
Jutro je, na livadi na kojoj su Hozefa i Heronimo se nalazi još par porodica. Hozefi prilazi mlađi čovjek s malenim djetetom u naručju.
DON FERNANDO: Oprostite na smetnji, ali htio sam vas samo upitati da li biste podojili ovog jadnog crvića, čija majka leži ranjena tamo pod drvećem.
Hozefa ga pogleda iznenađeno.
DON FERNANDO: Samo nekoliko trenutaka dona Hozefa, jer ovo dijete nije ništa jelo od onog časa koji nas je sve ovako unesrećio.
HOZEFA: Ćutala sam iz drugog razloga, don Fernando, u ovom strašnom času niko neće odbiti da podijeli s drugima ono što ima.
Filipa daje Heronimu, te uzima dijete od don Fernanda i doji ga.
DON FERNANDO: Zahvaljujem vam se do neba na učinjenoj dobroti, te vas pozivam da se pridružite mojoj porodici za doručkom. Jeste da je skroman, ali je važno da smo svi živi i na okupu. Nije li tako.
Hozefa i Heronimo klimaju odobravajuće.
HOZEFA: S zadovoljstvom ćemo prihvatiti vaš poziv.
Ustaju i polaze za don Fernandom.

TU BI KONTINJUD!

Verzija 2

Lica:

JASMIN – momak koji dovodi djevojku na večeru

ALMASA – Jasminova djevojka

FAHRA – Jasminova majka

IBRO – Jasminov otac

JASMINA – Jasminova sestra

OMER- Ibrin prijatelj

Scena 1

Ibro sjedi na balkonu kuće prijatelja Omera.

IBRO: Ja plaha dana za ne radit ništa.

OMER: Pa ti nemoj. Niko te ne goni.

IBRO: Ma ne znaš ti moju Fahru, čim ja u kuću zakoračim odma ona sve nadigne da se radi. Nađe posla gdje ga nikad nije bilo.

OMER: Nije ti vala lako.

Iz kuće pored izlazi pedesetogodišnji komšija vodeć za ruku vidno mlađu djevojku.

OMER: (mahne komšiji) Vidiš ti to moj haveru, imaš pare, bjesan auto, bjesnu kući u bjesne maloljetnice odma' u krilo slijeću.

IBRO: Nemoj srati. Ja mislio kćerka mu.

OMER: Ma kakvi, taj ti voda svake hevte drugu kćer za ruku, i za još štošta.

IBRO: Ja gdje ja živim, bogo dragi.

Scena 2

Dnevni boravak, okupljena porodica čeka sina koji je otišao po djevojku.

FAHRA: Jasmina skidaj te noge sa stola, da ti ih ja ne bi prebijala.

JASMINA: Pa joj, nije mi se lak osušio još.

FAHRA: Mrš i ti i lak, još si mi kuću usmrdila, šta će cura pomislit kad dođe, da smo je preko neke stvari primili.

IBRO: De smiri se Fahro, neće niko ništa pomišljat. Sjedi, popij sok. Sabura ženo, nikakve ti fajde od srkleta.

Na vratima se pojavljuje Jasmin s napadno odjevenom i našminkanom djevojkom.

JASMIN: Evo nas, tu smo.

ALMASA: Dobro veče.

IBRO: (mrzovoljno) Akšamhajrola.

FAHRA: (uzbuđeno) Hajte djeco, sjedite, saću ja kolač i sok.

JASMIN: Polako majko, tek smo došli.

IBRO: Sjedi Fahro, dahni dušom, šta odma skačeš.

JASMINA: (Almasi) Što su ti dobri nokti, gdje si ih radila?

ALMASA: U Skenderiji, imam ovu drugaricu, pa me pripazi uvijek.

JASMINA: Joj blago tebi, meni ovaj moj babo ništa ne da.

IBRO: Kad budeš svoj dinar imala, lijepi nokte i po guzici ako ti bude ćejf, moje pare na te gluposti nećeš bacati. Nego, ono Almasa bi, jel tako?

ALMASA: Da, da.

IBRO: Pravo si mi nešto poznata, gdje živiš ti. Ko da sam te na Bistriku viđ'o. Je li moguće to?

ALMASA: Ma nisam ja gore u brdu, više sam u kotlinskom dijelu, na Ilidži.

FAHRA: De Ibro, ne peglaj dijete odmah. Evo soka, počastite se slobodno.

JASMIN: Ma polahko majko, uzećemo, nigdje nam se ne žuri.

IBRO: Bogme, ja sve neštomislim da sam te na Bistriku viđ'o.

ALMASA: (unezgođena) Ma niste sto posto, ne idem ja gore nikad.

FAHRA: I Almasa, sluša li te Jasmin?

JASMINA: Ko Bajro mater.

FAHRA: Mala ne laprdaj! Date u sobu ne bih poslala.

ALMASA: Ma slušamo se međusobno.

FAHRA: Tako treba, kad je sklad sve je ljudima potaman, takve veze uvijek uspiju. (uzdahne) Tako je nekad Ibri i meni bilo. Je li tako Ibro? (kraća tišina) Ibro, jel tako?!

IBRO: Šta Fahro?

FAHRA: A ništa. Vidite, pričala zidu il' njemu isto dođe. Šta si se to bolan zamislio.

IBRO: Ma sve nešto kontam gdje sam vidio Almasu, sve nešto mislim da je gore na Bistriku, od Omera kad sam iš'o.

JASMIN: Pa babo reče ti Almasa da nikad gore ne ide, znači nisi je ni mog'o gore viđati.

FAHRA: Nego hajmo mi za sto da večeramo, postavljeno je sve. Da se džaba ne hladi.

Scena 3

Pređašnji ulaze u dnevni boravak.

FAHRA: Valjda ste se dobro najeli svi.

JASMINA: Ja se i prejedoh.

FAHRA: Ti Almasa? Nešto si slabo jela.

JASMINA: Pa čuva dijetu, zato je 'vako zgodna.

FAHRA: De Jasmina ne budali. Ibro ti i dalje zamišljen.

IBRO: Haj ti Almasa kući, kasno je, mora se sutra rano ustajati.

JASMIN: Babo šta ti je bolan?

FAHRA: Ibro bolan, ne sramoti nas. Neka tebe Almasa, samo sjedi.

ALMASA: Pa i jeste kasno.

FAHRA: Ma pusti ti Ibru, nek ide spavati ako mu se spava.

IBRI: Hajde pođi Almasa!

JASMIN: Ako ti se spava, polazi, znaš gdje ti je soba, nećeš u boravku spavati.

ALMASA: Možda da pođem. (uzima jaknu)

JASMIN: Izvini svega ti, ne znam šta poludi. (uzima ključeve od auta sa stola) Hajde odvući ću te.

IBRO: (ustaje) Neka ja ću damu odvući, do Bistrika.

ALMASA: (zbunjeno) Šta ću na Bistriku kad gore ne živim.

IBRO: Možda si poželjela onog đuturuma da te nataslači. (Jasminu) A ti, pameti ću te dozvati, kurvu mi pod krov naš'o dovoditi.

FAHRA: Ibro bolan šta ti je, de smiri se.

IBRO: (Almasi) Misliš da se ne sjećam. Jutros je vidio kad sam kod Omera na Bistrik iš'o. Voda se s likom što joj ćaća  dva puta može biti, pa meni pod krov. Ama mrš mi iz kuće gamadi jedna.

Almasa istrčava uplakana. Fahra u šoku sjeda na kauč.

JASMIN: Babo, što mi vezu sjeba. (polazi prema vratima)

IBRO: Izađeš li na ta vrata ne vraćaj mi se. Ako ti je do 'nakvih u javnu kuću pa ih ganjaj. Makar ćeš znati da pošteno zarađuje, a ne 'vako da je nataslači svaki macmudan s cenerom u džepu. Kakav sam ja izrod na svijet donio... Idem leći i to mi je bolje, nego se ovdje s vama natezati.

JASMINA: Majko, šta mu bi?

FAHRA: Ne znam Alaha mi.

Jasmin sjeda na kauč i gleda u ugašen televizor.

FAHRA: Ja večere i govana.

Kraj